U vrijeme vladavine Austrije područje općine Grožnjan je doživjelo procvat. Zahvaljujući izgradnji uskotračne željezničke pruge "Parenzana" (1902) razvila se trgovina pa se i poljoprivredna proizvodnja povećala. Vino, ulje, jaja i drugi poljoprivredni proizvodi bez problema su se prodavali u Kopru i Trstu. Prema popisu stanovništva iz 1910.g. u gradskoj jezgri Grožnjana živjelo je 1.658 stanovnika, a na cjelokupnom području općine 4.028 stanovnika. Grožnjan je imao liječnika, poštu, školu, odvjetnika, bilježnika, uljaru, pekaru, trgovine hranom i odjećom, dvije mesnice, nekoliko gostionica i više drugih obrtnika: postolari, kovači, krojači, stolari ... Pad Austrije i dolazak Kraljevine Italije kao i svjetska ekonomska kriza u mnogome je obilježila i ovo područje. Zbog brojnosti obitelji 20-tih godina ovog stoljeća iz Grožnjana je počela ekonomska migracija - mnogi su posao potražili u Trstu i prekomorskim zemljama. periodu vladavine Kraljevine Italije područjem Grožnjanštine prolazio je glavni vodovod od Buzeta do mora, veća mjesta su bila elektrificirana i izvršena je bonifikacija doline rijeke Mirne. Padom fašističke vlade Italije 1943.g. buknuo je ustanak u kojemu su uz Hrvate i Slovence sudjelovali i talijanski antifašisti, koji su se do 1945. borili protiv njemačke okupacije. U rujnu 1943.g. Narodnooslobodilački odbor za Istru donio je u Pazinu proglas o sjedinjenju Istre s maticom domovinom Hrvatskom. Odluku je potvrdio novoosnovani Pokrajinski NOO za Istru, a zatim i ZAVNOH i AVNOJ. 1947.g.u Parizu je potpisan Sporazum o miru sa Italijom.
Istra je podijeljena između Jugoslavije i Slobodnog teritorija Trsta, koji je podijeljen na zonu A kojom je upravljala anglo-američka vojska, i zonu B kojom je upravljala jugoslavenska vojska. Grožnjan je spadao u zonu B. 5. listopada 1954.g. u Londonu je potpisan Memorandum kojim je regulirano da zonom A upravlja Republika Italija, a zonom B upravlja FNR Jugoslavija. Godine 1975.g. Osimskim sporazumom definirana je granica između Republike Italije i SFRJ čime je zona B definitivno pripala Jugoslaviji. Londonski Memorandum posebnom klauzulom predviđao je mogućnost optiranja što je uz mjere nacionalizacije, konfiskacije, prisilnog zadrugarstva, raznih restrikcija, loše agrarne politike (umjesto tradicionalnog obrađivanja vinograda, maslinika i voćnjaka morala se sijati pšenica), prekid ekonomskih veza sa tradicionalnim zaleđem Kopra i Trsta, narušavanja vjerskih prava, prisilno mijenjanje škola, sijanje straha... i sve to pogodovano jakom talijanskom propagandom, do travnja 1956.g. s ovog područja je iselilo 2/3 stanovništva, a u samom Grožnjanu ostalo je samo nekoliko obitelji.
Godine 1965. Grožnjan je proglašen GRADOM UMJETNIKA.
Likovni umjetnici pokreću ponovno oživljavanje grada. Članovi društva likovnih umjetnika Slovenije i Hrvatske naseljavaju grad i otimaju ga od daljnjeg propadanja. Kipar Aleksandar Rukavina vodi i sinkronizira djelatnosti. Likovni umjetnici organiziraju u starim napuštenim kućama likovnu koloniju koja se kasnije pretvara u mjesto boravka i rada mnogih autora.
Prazne Grožnjanske kuće djelomično su naselile obitelji iz okolice, 1965.g. kada je osnovan "Grad umjetnosti" dio kuća dano je na korištenje likovnim umjetnicima iz Hrvatske, Slovenije i Vojvodine, a dio kuća je 1969.g. dano na korištenje Kulturnom centru Međunarodne federacije Muzičke omladine. Tako je Grožnjan od grada obrtnika postao grad umjetnika. Sada ljeti među obnovljenim kućama i po malim trgovima - s ložama i majušnim lukovima, valjkastim dimnjacima i arhitravima s grbovima i datumima, ukrašenima kovanim željezom - odjekuju njegovim popločanim uličicama zvuci čarobne glazbe koji ne dopuštaju da Grožnjan utone u zaborav.
U Općini Grožnjan službeni jezici su Hrvatski i Talijanski a komuniciranje Slovenskim jezikom ne predstavlja problem. Ovdje je to sasvim prirodna situacija.
