Spuštate li se drevnom cestom via Flavia od Buja prema Vižinadi, opazit ćete s lijeve strane 228 metara visoki stožasti brežuljak, s čijeg vrha, sred kuća, strši zvonik. To je Grožnjan, drevna Graeciniana. Brežuljak, prekriven terasama i vjekovima bogat maslinama i vinogradima, zapravo je pješčaničko uzvišenje nastalo usijecanjem tla što su ga prouzročila dva potoka: Kanistran i Pision. Poetični gradski grb prikazuje ruku s bijelim ljiljanom koja se pruža prema suncu. Iz Grožnjana možete uživati u vidiku na dvadesetak okolnih sela, a pogled na polja, na padinama Bolare i Kostanjice slijeva, njive na obroncima Bijelih zemalja i Baredina zdesna, dolinu Mirne u podnožju, i na more od Novigrada do Umaga, otkriva jedan od najljepših i najrodnijih krajeva Istre. Mjesto, nekoć poznat kao "kaštel", bilo je opasano debelim zidinama, čiji ostaci se brižljivo čuvaju; u prošlosti je imalo dvoja vrata, od kojih su ona sačuvana - Velika vrata, imala i podizni most. Smještena su na krasnom mjestu, gdje završava cesta iz Ponte Portona. S veličanstvenog vidikovca, na zidinama, kraj mjesta na kojemu su se nalazila mala vrata i gdje još uvijek postoji venecijanski stup, pogled seže do samog obzora. U ovom gradiću smještenom na vrhu brežuljka kuće su zbijene jedna do druge, što potvrđuje srednjovjekovno oblikovanje gradića. U crkvi Sv.Vida, Modesta i Krešencije nalazi se oltar s posebnim moćima koje je papa PIO VII 1800 god. posebnom papinskom odlukom dodijelio grožnjanskoj crkvi.

Odluka je uručena svećeniku Micheleu Dubaz prilikom posjeta papi Piu VII u Tarskoj vali, gdje se isti sklonio od nevremena sa svojom fregatom "Bellona". Grožnjanština tj. područje koje obuhvaća župa Grožnjan dijelom je brdovita, a dijelom ravna, vrlo je plodna, s lijepim nasadima maslina, vinove loze i voćaka. Čim izađete kroz gradska vrata, nailazite na groblje Sv. Nikole s brojnim čempresima, a na kilometar prema sjeverozapadu pruža se pitoma zaravan sv. Vida, sa starim napuštenim grobljem i crkvicom s mrtvačnicom. Na rubovima te zaravni nalaze se Peroj i Rimska palača, gdje su pronađeni komadi mozaika i rimske kovanice, te ostaci bogatog naselja i puta.

Grožnjanština obuhvaća i Sveti Florijan na Krasu, a na jugu završava na Mirni, gdje se nekoć nalazila luka Baštija; još je 1500. rijeka Mirna bila plovna sve do toga pristaništa. Na zapadu se Grožnjanština protezala do Nove Vasi , mjesta kraj Brtonigle. 1371.g. područje Nove Vasi podloženo je vlasti venecijanskog podestata u Grožnjanu, zajedno s kaštelom sv. Jurja na Mirni odnosno u Laymisu.   Između tih dvojih vrata, na malom trgu izvan zidina, nalazi se crkvica iz 1554., kako navodi natpis uklesan u kamen nad ulazom. Posvećena je svecima Kuzmi i Damjanu, obnovljena 1834., a ima i sačuvanu preslicu, bez zvona. 1954. obnovljene su unutrašnjost i velika lopica poduprta krhkim stupovima. Godine 1986. unutrašnjost crkvice oslikao je poznati hrvatski slikar Ivan Lovrenčić.

Grožnjanska apsidalna katedrala, sagrađena u 14. stoljeću u središtu mjesta, preuređena je u baroknom stilu 1770.,kada su dodane i četiri lezene te kapiteli na pročelju. Katedrala, izvorno posvećena Majci Božjoj, danas je crkva svetih Vida, Modesta i Krešencije. Župa se prvi put spominje 1310. Unutrašnjost crkve ponovno je oslikana 1965. Korske klupe, nadahnute narodnom tradicijom, iz renesansnog su razdoblja. Crkva ima sakristiju i pokaznicu iz 1612. Velika slika u dnu crkve, poznata kao slika Zaštitnika, djelo je Ermengilda De Troya i prikazuje mučeništvo svetog Vida, Modesta i Krešencije 303.g. u rimskom Koloseumu. Visoki zvonik, pri vrhu osmerokutan i od žutog pješčanika, u sklopu je crkve. Nedaleko župne crkve nalazile su se crkvice sv. Roka, i sv. Martina, još iz 14. stoljeća. Venecijanska loža fontika iz 1557. ostala je, na sreću, netaknuta. Ima četiri stupa i pod od vapnenca, a u njoj se nalaze četiri rimske nadgrobne ploče. U toj drevnoj loži zasjedao je sud, budući da je Grožnjan imao vlastiti statut, sastavljen na talijanskom u notarskom spisu iz 1558. i podijeljen na četiri knjige. Čini se međutim da je Grožnjan statut imao već po izlasku iz feudalizma 1358., kada je ušao u sastav Venecije.

Zakonik sa statutom pisan je na pergameni, a sadrži i minijaturan prikaz Gospe, sa sv. Vidom s jedne, a sv. Modestom s druge strane, te gradskim grbom u dnu. Prema predaji, suci su prvoga dana Korizme radili "fritule", koje bi onda jeli i dijelili prolaznicima, a ovi su bili dužni iskazati poštovanje, ili pak platiti globu. Podestatova palača u Grožnjanu obnovljena je dvaput, 1588. i 1726. U Grožnjanu i okolici kroz stoljeća su se izmjenjivali razni narodi i vladari. Tu su živjeli, ispreplitali se i borili za prevlast: Histri, Iliri, Kelti, Grci, Rimljani, Ostrogoti, Longobardi, Franci, Germani, Slaveni, Talijani i drugi. Grožnjan je u prošlosti bio rimska utvrda, o čemu svjedoče pronađeni natpisi, kovanice i mozaici, ali i okolni toponimi, npr. Vrh Roman.

Prvi povijesni spomen utvrđenog grada Grožnjana seže u 1102.g., kada su istarski markiz Ulrich II. i njegova žena Adelaida poklonili svoja istarska imanja akvilejskom patrijarhu. U tom dokumentu burg se naziva Castrum Grisiniana. 1238. nalazi se po svemu sudeći pod vlašću Vicarda I. Pietrapelose. 1277. izvjestan je broj slavenskih porodica pozvan da obrađuje neobrađenu zemlju feuda Pietrapelosa. Vicard II. Pietrapelosa daje 1286. grožnjanski kaštel patrijarhu Rajmundu u zalog, umjesto saleškoga, kao jamstvo ratne odštete. 1287., dok se još zajedno s patrijarhom borio protiv Venecije, Vicard prelazi na neprijateljsku stranu i ustupa Grožnjan Veneciji.
Po svršetku rata kaštel je vraćen zakonitim vlasnicima. Nakon smrti Vicarda II. 1329., Grožnjan je pripao njegovom sinu Pietru, a kada je 1339. umro Pietro di Pietrapelosa, Grožnjan je ponovno postao vlasništvom patrijarha, koji ga je dao u feud furlanskim plemićima de Castello. 1354. Grožnjan dolazi u ruke Volricha ili Ulricha Reifenberga, ali 1358. on prodaje taj feud Veneciji, za 4000 dukata, kako bi podmirio ranije dugove. Volrich je bio sin Dietalma, potomka akvilejskog patrijarha Volchera, a 1356., tijekom rata između Venecije i Mađarske, pružio je u grožnjanskom kaštelu snažan otpor mađarskim trupama. Čini se međutim, da je 1356., za vrijeme tog rata protiv Mađarske, Volrich pregovarao u Veneciji o predaji Grožnjana. Mjesto su po svemu sudeći zauzele mađarske i hrvatske jedinice pod zapovjedništvom Mikize, sina hrvatskoga bana. Budimski arhiđakon, koji nas o tome izvještava, naziva mjesto Krisignan Volricha Rosumberka. Venecija je mjesto zauzela 1358. , a pod njenom je vlašću ostalo sve do njene propasti, 1797.g.

Još prije no što je Venecija kupila Grožnjan, nove su slavenske porodice naselile u 14. stoljeću, na poziv germanskih feudalaca pusta sela ovoga kraja. 1359.g umaški se kapetan Pietro Dolfin seli u novo grožnjansko sjedište, pa 1360. i 1367. obnavlja zidine i gradsku palaču te jača obranu grada. Kapetanat se tu održao do 1394., kada je prebačen u Rašpor, zajedno s onim iz Svetog Lovreča Pazenatičkog, čime je stvoreno jedinstveno zapovjedno tijelo za cijelo područje. Od 1394., nakon što je kapetanat prebačen u Rašpor, mjestom upravlja mletački plemić s naslovom podestata. Od početka 16. stoljeća grožnjanski podestati biraju se među koparskim plemstvom. U 15. stoljeću Grožnjan je stavljen pod sudsku nadležnost Pietrapelosa, a 1446. obnovljene su zidine, radi zaštite od mogućih turskih napada. Nakon jezive epidemije kuge 1630. područje općine Grožnjan pretvorilo se u gotovo napušteno područje.

Radi obnove područja vlast Republike Svetog Marka slala je talijanske porodice iz Veneta, Karnije i Furlanije, - to su bili razni obrtnici koji su naseljavali gradiće. Radi obnove poljoprivredne proizvodnje Venecijanska vlast vršila je kolonizaciju područja slavenskim obiteljima. Svim došljacima u Istru državna je vlast besplatno davala neobrađeno zemljište uz obavezu da ga za pet godina privedu kulturi, te dvadesetogodišnje oslobađanje od fiskalnih i radnih obaveza. Ekonomski uspjesi kolonizacije seoskog područja održavalo se i na razvoj gradića: razvija se robna razmjena i trgovina, pojačava promet robom i poboljšava populacijsko stanje. Nakon propasti Napoleonova carstva i njegovih Ilirskih provincija 1813.g. Grožnjan postaje sastavni dio Habsburškoga carstva. Kada je 1816. austrijski car Franjo I. obišao istarske posjede kupljene nakon Napoleonova poraza, prošao je i kroz Grožnjan, gdje se susreo sa svećenstvom i stanovništvom.